Hrvatski znanstvenik koji je studirao farmaciju u Zagrebu te doktorirao kemiju u Irskoj, a radi u Velikoj Britaniji na Sveučilištu u Manchesteru, Pavle Močilac, objavio je zanimljivu usporedbu kineskog i zapadnog odgovora na pandemiju koronavirusa.
Status – Pavle Močilac:
“Ekipa, pozdrav iz Kine! Trenutačno sam u jednom hotelu u Xi’anu u karanteni. I bit ću još 13 dana. Iako sam očito na testu ispao corona-negativan, al još 13 dana sam na promatranju.
Sigurno se pitate: dobro, ima li korone u Kini, lažu li nas Kinezi da su se riješili korone? Što to oni rade da su to uspjeli?
Za većinu zapadnjaka (a svi ex-YU narodi u zapadnjake generalno spadaju, iako sami mislimo da nismo, ali generalno jesmo) to su legitimna pitanja.
Naime, oni se očito jesu riješili korone, ali na način koji je apsolutno teško zamisliv, a još teže provediv u Europi. Naime, mnogi Europljani grčevito kao brane neku svoju “slobodu”, a zapravo brane svoju osobnu komociju, pri tome ne razlikujuci slobodu od osobne komocije, a ponekad i od hiperindividualizmom uzrokovane puke sebicnosti.
Uloga države, ali i samog društva je pak oslabljena i marginalizirana nekim društvenim filozofijama koje su nam uvalile zapravo svojevrsni ultrasebični hiperindividualizam i taj neki generalni stav: “drzava nema sta da se mijesa i naredjuje, nije moj problem, nek se svak za sebe pobrine, there’s no such thing as society”. Ova pandemija je pokazala da there is such thing as society pa cak i kad neki ne zele da ga bude.
Kao prvo osnovno, jako je malo letova iz Europe za Kinu. Da bi se uopće ukrcali u avion treba vam ne samo viza nego poseban „zdravstveni ausweiss“ koji izdaje lokalna kineska ambasada ili konzulat, a za kojeg vam treba negativan test na koronu ne stariji od 72 sata prije leta. A to je još problematicnije ako vam je let u nedjelju, a konzulat radi samo do petka popodne. Onda doslovce se ne možete testirati u javnom sistemu (u UK je to NHS) nego samo u privatnoj praksi koja garantira da ćete rezultat dobiti na vrijeme. I onda tek kad imate taj „zdravstveni ausweis“ tek onda možete letjeti.
Na aerodromu u Amsterdamu – nema Kineza. Iako ih je prijašnjih godina bilo posvuda. Samo jedna cura koja je isto letila za Stockholm i to u hazmat odijelu. Ostali ju gledaju ko svemirca. Onda u Stockholmu na check-inu nekoliko provjera i gnjavaže s tim dokumentom, mjerenje temperature na ulasku u avion, a skoro svi u hazmat odijelima.
Kad smo sletili izlaze jedan po jedan i red. Najprije provjera dokumentacije, pa opet testiranje. E sad.. to testiranje je bilo drugacije nego u UK. U UK u NHS-u ti daju da sam sebi uzmes bris. Moš’ si mislit kako neki average John ili Karen znaju sami sebi uzeti bris i da bude onako kako treba. Kod UK privatnika lik malo počeše grlo i nozdrvu i to je to.
U Kini ti operaterka u hazmat odjelu zabije onaj štapić duboooko u nos, do balčaka. I onda te jos udavi gurajuci ti ga u grlo. Bogami, vrlo neugodno, ali iznimno temeljito uzorkovanje. Od silne boli sjetiš se svoje stare profesorice analiticke kemije koja je govorila da je u analitici najbitnije dobro, temeljito i reprezentativno uzorkovanje.
Ako to nije kako treba onda imaš ono „garbage in – garbage out“, džabe ti najbolja metoda.
Onda nakon toga vam daju broj, pa u autobus koji vas onda vozi do specijalog hotela koji služi samo za karantenu. Dobiješ svoju sobu iz koje ne smiješ izlaziti 14 dana, de facto ćelija. Hapsana, brale (bajbokana, rešt, pržun, buksa, ćuza, you name it). Fino i lijepo i luksuzno, ali hapsana. Donose ti hranu (nije loša) i svako malo na vratima sobe ti se pojave “svemirci” u hazmat odijelima da ti mjere temperaturu. A onda za 14 dana opet testiranje (kuku lele). I tek onda možeš u javnost.
Za to vrijeme imate tu neku kao samoizolaciju u UK koje se nitko ne pridržava, a nema niti kontrole, niti je ona na toj razini uopće moguća/izvediva.
Kina je naprije kratkim, ali vrlo brutalnim i posvemašnjim lockdownom zagušila epidemiju korone na svojem ozemlju, ali se onda zabarikadirala, te je ulaz u Kinu puno teži. Nije nemoguć, može se, ali osoba mora dokazati da je corona-free i nikome se ne vjeruje na riječ ili lijepe oči (Nullius in verba). Svatko tko ulazi u Kinu smatra se nositeljem zaraze i tretira se kao epidemiološka opasnost. Dok se ne dokaže suprotno.
Gledam sa prozora hotela na ulicu… ljudi hodaju okolo uglavnom bez maske, netko nosi masku, ali uglavnom nemaju. Iz autobusa kroz Xi’an sve izgleda normalno, drveće je još više poraslo od prije 2 godine i čini mi se da je Xi’an još i zeleniji nego prije.
Kinezi očito ne lažu kad govore da su se korone uglavnom riješili, ali su jako na oprezu jer su svjesni da je se nisu riješili baš sasvim, samo mala nepažnja dovoljna je da se opet sve vrati u ono grozno stanje od prije: zbog fantastično velike gustoće stanovništa i njihove pokretljivosti ovdje je epidemiju zapravo puno teže i zahtjenije kontrolirati nego na Zapadu.
No kineske konfucijanske društvene vrijednosti to olakšavaju dok je nama na Zapadu gdje ne razlikujemo „ljudska prava i slobode“ od „osobne komocije i sebicnosti“ to puno teže.”
